Pre svega, C, P i Si se prakticno ne dobijaju u laboratoriji, jer ih je mnogo prakticnije nabaviti.
Ali, ako je bas potrebno... Pa, za ugljenik. Moguce je par nacina, svi predstavljaj u ugljenisanje organskih supstanci. Na primer, dugo zagrevanje secera, ili prelivanje istog ili neke druge organske materijekoncentrovanom sumpornom (pri tome se i koza, kao organska, ponasa jednako kao i ono sto se poliva, pa nije zgodno koristiti sopstvenu kozu). Na kraju, mozda najlaksi nacin bi bio prevlacenje metalne ili staklene plocice preko plamena svece (najbolje parafinske). To je pogodno, narocito ukoliko se treba naneti sloj ugljenika na neku povrsinu (elektrodu, na primer) u kucnim uslovima.
Silicijum je prakticno nemoguce dobiti u laboratorijskim uslovima, buduci da ne postoji nijedno jedinjenje iz kog se moze lako dobiti. Moguce je, samo, ,,imitirati" industrijske postupke. Na taj nacin postoje dve opcije. Jedna je izuzetno tesko izvodljiva jer zahteva elektricni luk (redukcija silicijum-dioksida ugljenikom), tj. temperaturu od oko 2000C. Druga je skoro jednako neizvodljiva, jer podrazumeva koriscenje otrovnih silicijum-tetrahalogenida. Predstavlja metalotermijsku redukciju silicijum-tetrahalogenida reaktivijim metalom, na primer, cinkom, kalcijumom ili natrijumom. Kako bi zbog temperatura i laboratoriji i bilo moguce izvrsiti redukciju sa Ca ili Na, mislim da nije potrebno naglasavati tehnicke probleme koje bi ovaj proces doneo.
Sto se fosfora tice, takodje nije jednostavan odgovor, a najbolji bi bio i da nije preporucljivo dobijanje. Ali, moguce je dobiti tragove fosfora, najlakse blagom termickom razgradnjom fosfina. To bi bilo nesto slicno kao Marsh-ov test, a podrazumevalo bi prethodnu redukciju, a zatim prevodjenje nastalog fosfina preko zagrejane i evakuisane cevi. Tragovi fosfora bi se opazili u mraku.
Laboratorijsko dobijanje elemenata - odgovor
Pre svega, C, P i Si se prakticno ne dobijaju u laboratoriji, jer ih je mnogo prakticnije nabaviti.
Ali, ako je bas potrebno... Pa, za ugljenik. Moguce je par nacina, svi predstavljaj u ugljenisanje organskih supstanci. Na primer, dugo zagrevanje secera, ili prelivanje istog ili neke druge organske materijekoncentrovanom sumpornom (pri tome se i koza, kao organska, ponasa jednako kao i ono sto se poliva, pa nije zgodno koristiti sopstvenu kozu). Na kraju, mozda najlaksi nacin bi bio prevlacenje metalne ili staklene plocice preko plamena svece (najbolje parafinske). To je pogodno, narocito ukoliko se treba naneti sloj ugljenika na neku povrsinu (elektrodu, na primer) u kucnim uslovima.
Silicijum je prakticno nemoguce dobiti u laboratorijskim uslovima, buduci da ne postoji nijedno jedinjenje iz kog se moze lako dobiti. Moguce je, samo, ,,imitirati" industrijske postupke. Na taj nacin postoje dve opcije. Jedna je izuzetno tesko izvodljiva jer zahteva elektricni luk (redukcija silicijum-dioksida ugljenikom), tj. temperaturu od oko 2000C. Druga je skoro jednako neizvodljiva, jer podrazumeva koriscenje otrovnih silicijum-tetrahalogenida. Predstavlja metalotermijsku redukciju silicijum-tetrahalogenida reaktivijim metalom, na primer, cinkom, kalcijumom ili natrijumom. Kako bi zbog temperatura i laboratoriji i bilo moguce izvrsiti redukciju sa Ca ili Na, mislim da nije potrebno naglasavati tehnicke probleme koje bi ovaj proces doneo.
Sto se fosfora tice, takodje nije jednostavan odgovor, a najbolji bi bio i da nije preporucljivo dobijanje. Ali, moguce je dobiti tragove fosfora, najlakse blagom termickom razgradnjom fosfina. To bi bilo nesto slicno kao Marsh-ov test, a podrazumevalo bi prethodnu redukciju, a zatim prevodjenje nastalog fosfina preko zagrejane i evakuisane cevi. Tragovi fosfora bi se opazili u mraku.
Liberté, egalité, fraternité!